Sredinom osamdesetih, tacnije 1987. godine, najvatrenija navijacka grupa koja se okupljala na utakmicama fudbalskog kluba Sarajevo, na stadionu Koševo, vjerno bodreci svoje ljubimce u bordo dresovima, odlucila je da potvrdi svoj identitet istitucionaliziranjem grupe sa konkretnim imenom.Bila je dilema koje ime dati ovoj navijackoj grupi.O tome nije bilo jedinstvenog sporazuma, pa se dolazilo da razlicitih prijedloga. U opticaju su bila imena kao "Valtersi", po kultnom sarajevskom filmu "Valter brani Sarajevo", pa "Torpeda", "Tornada"... a onda je neko donio crtani roman koji je nosio naziv "Horde zla". Pogled na roman i na njegov naslov, nosio je neku cudnu asocijaciju, koja je na prvi pogled bila odbojna i ružna, jer je u sebi nosila negativni kontekst. Ipak najveci fanovi navijacke grupa FK Sarajevo: Amir Puzic - Džine, njegov brat Almir - Puza, Sijaric Enes - Sirko, Lutvikadic Almir - Luto, rahmetli Celik Edin, rahmetli Lilic Kemo i ostali, odlucili su da ime navijaca FK Sarajevo bude "Horde zla", prema istoimenom crtanom romanu. Ime se, prema rijecima Amira Puzica - Džineta ucinilo interesantnim, jer je bilo nekako zvucno. Osnovni motiv za osnivanje navijacke grupe "Horde zla" bio je ogromna ljubav za FK Sarajevo, da naprave nešto novo u ovom gradu, zatim želja za putovanjima, avanturama, novim poznanstvima...
Amir Puzic - Džine
Odmah po osnivanju Hordi zla, organizovano smo odlazili na sva
gostovanja FK Sarajevo. Sva ta naša gostovanja finansirana su
putem kluba i Ferijalnog saveza, koji se ukljucio da nam pomogne.
Posebno isticem jednog velikog covjeka, koji nam je neizmjerno pomogao.
Bio je to pokojni Svetozar Vujovic, bivsi dugogodišnji igrac i
direktor kluba. Sjecam se da su u pethodnoj Jugoslaviji prvi
organizovani navijaci bili fanovi splitskog Hajduka, popularna
"Torcida", a poslije njih osnovane su i druge navijacke grupe. Inace,
na mnogobrojnim gostovanjima na koja smo odlazili bodriti naš
omiljeni "bordo" tim, doživljavali smo svašta - od raznih uvreda
i psovki, pa do otvorenih fizickih napada. No, ni mi nismo "maciji
kasalj", pa smo znali žestoko uzvratiti po domacim navijacima. Najveci
belaj imali smo u Novom Sadu, mislim 1990. godine na stadionu Vojvodne,
kada su nas domaci navijaci vrijedali na nacionalnoj osnovi, upucujuci
nam i druge pogredne rijeci. Kao navijaci, imali smo velike probleme na
stadionu JNA u Beogardu, kada smo napadnuti od navijaca Partizana i, na
intervenciju policije, dio nas je vracen u Sarajevo, tako da i nismo
gledali utakmicu. Gusto je bilo i na stadionima u Mostaru, Subotici,
Zagrebu, Nikšicu, gdje se pucalo iz pištolja, ali, na
srecu, sve je završeno bez vecih posljedica. Na utakmicama sa
Crvenom Zvezdom u Beogradu, policija bi uvijek bila spremna i u startu
bi preventivno djelovala na sprecavanju sukoba izmedu navijaca Sarajeva
"Hordi zla" i navijaca Crvene Zvezde "Delija", te bi na vrijeme, prije
utakmcie, ove dvije navijacke grupe bile bezbjedno razdvojene, tako da
nikad nije bilo gužve i sukoba. Sjecam se i pokojnog ratnog zlocinca,
Željke Ražnatovica Arkana, koji je tada bio voda Zvezdinih navijaca i
cesto smo ga gledali na sjevernom dijelu stadiona Marakana. Inace,
uvijek smo nastojali, zbog prestiža, nadjacati navijace "velike
cetvorke", koji su za sebe mislili da su najbolji, ali smo i mi sebe
smatrali najboljima.
U posljednjem ratu, najveci broj pripadnika navijacke grupe "Horde
zla" ukljucio se u odbranu svoje domovine, Bosne i Hercegovine, a mnogi
su dali i ono najvrijednije - svoje živote. Ne mogu nikada zaboraviti
rahmetli Edina Celika i rahmetli Kemu Lilica, koji su poginuli kao
specijalci MUP-a. Oni su pripadali krugu osnivaca navijacke grupe
"Horde zla".
"Horde zla" su, u anketi navijackog lista "Cao Tifo" i sportskog lista
"Tempo" zauzeli cetvrto mjesto, u konkurenciji svih navijackih grupa u
prethodnoj Jugoslaviji.