Najvatreniji navijaci NK "Zeljeznicar", poznati kao Manijaci spadaju
u sami vrh navijackih grupa u BiH. Tu tradiciju pronose jos iz bivse
drzave gdje su svrstavani u drugu kvalitativnu grupu zajedno sa
"Hordama zla", "Armadom", i "Red Firm". Ime pod kojim su poznati nose
od kraja osamdesetih godina, ali bi bilo pogresno smatrati da je to
pocetak vatrenog navijanja na Grbavici.
U sampionskoj sezoni, "Zelje", 1971/72, navijaci su svoj klub pratili
sirom zemlje, a vrhunac je bio na stadionu "JNA" kada je u zadnjem kolu
ovjerena titula. Po povratku u Sarajevo napravljen je tzv."karusel",
tj. cijelu noc su po gradu kruzili automobili okiceni zastavama, uz
neizbjezno sviranje svim raspolozivim sredstvima (trube, automobilske
sirene i sl.). Nakon godina uspjeha, doslo je do smjene generacija u
ekipi pa je "Zeljo" dospio i do Druge savezne lige, ali ni tada
navijaci nisu napustili plave. Prosjek posjete na utakmicama u Sarajevu
bio je blizu 10.000 gledalaca.
U to vrijeme najvatreniji su se na Grbavici okupljali na brdu iznad
juzne tribine (tada jos nije bio dogradjen gornji dio juga na kome se
"Manijaci" danas nalaze). Po povratku u drustvo najboljih postepeno je
stvaran jak tim, a 1981. je "Zeljo" stigao do finala kupa. Utakmica je
privukla oko 60.000 gledalaca sto je bila najveca posjeta na jednoj
finalnoj utakmici (izuzev onih koje su igrali klubovi iz Beograda).
Vise hiljada navijaca plavih je stiglo na "Marakanu", a smjestili su se
na istocnoj tribini stadiona ("Velezovi" su bili na zapadu). Uprkos
gromoglasnoj podrsci "Zeljo" je izgubio (2:3), ali je ova utakmica bila
povod za mnoge da se u odabiru kluba opredjele za "Zeljeznicar".
U prvoj polovini osamdesetih godina atmosfera na Grbavici se donekle
razlikovala od ove danasnje (inace je navijacki trend u to vrijeme
izgledao malo drugacije). Cijenile su se zastave na kopljima (na
Grbavici je tada kao najveca slovila ona plavobijela na kojoj je bila
nacrtana lokomotiva sa vagonima koja je predstavljala "Zeljin voz"), a
atmosferu su stvarale i brodske sirene montirane na pumpe automobilskih
gima, te cegrtaljke, zvona, pistalljke. Navijalo se na svim utakmicama,
a posebno su se cijenili susreti sa timovima "velike cetvorke",
"Velezom" i naravno gradski derbi protiv "Sarajeva" . Za tu utakmicu se
spremalo mjesecima, atmosfera na stadionu je dovodjena do usijanja, a
obicaj je bio da se nakon pobjede organizuje pohod navijaca kroz grad
do Bascarsije gdje se sve zavrsavalo pred jednom slasticarnom ciji je
vlasnik bio vatreni navijac komsija sa Koseva.
Jedne prilike, u novembru 1982.godine nakon utakmice na Grbavici (1:0
za "Zelju") na celu kolone je isao transparent na koji je postavljena
ranije postavljena i odstampana saljiva smrtovnica posvecena bordo
timu. Najsvijetliji trenuci su dozivljeni u sezoni 1984/85 kada je tim
sa Grbavice uspjesno nastupao u kupu UEFA. Na Grbavici su tada vidjani
transparenti navijaca van Sarajeva, iz sredine gdje je "Zeljo"
tradicionalno imao veliki broj navijaca (Konjic, Travnik, Kiseljak,
mala Gornja Dobostica kod Lukavca, a podrska je pruzana i od strane
uprave, igraca i navijaca NK "Urania" iz baske Vode). Inace "Zeljo" je
uvijek imao svoju publiku i u Tuzli, Zenici, Mostaru, Rijeci,
Ljubljani, a pred rat je u Novom Sadu egzistirala jedna grupa od oko
pedesetak "Manijaka". Navijaci "Zelje" su i pjesmama opjevani-"Pjesma
Zeljinih navijaca" iz sedamdesetih, koja se i danas emituje prije svake
utakmice na Grbavici, te "Zeljo to je moj tim" sarajevske grupe "Bombaj
stampa".
U drugoj polovini osamdesetih dolazi do vece organizacije najvatrenijih
navijaca, i oni tada daju sebi ime "The Maniacs". Osim ove grupe
stvaraju se i "Blue Tigers" i "Joint Union", te jos nekoliko manjih
grupa ali svi oni sacinjavaju maticnu grupaciju "Manijaka". Pocinje
izrada navijackih vezenih salova sa imenom grupe (sal "Joint Union" je
uzivao veliko postovanje i na tribinama sirom tadasnje Jugoslavije),
nabavka pirotehnickih sredstava-bakljada na utakmici protiv "C.Zvezde"
u jesen 1990.godine je bila dotada najveca u BiH, a putuje se
organizovano na gostovanja sa klubom.
Tokom rata je Grbavica ostala na okupiranoj teritoriji, drvena zapadna
tribina je zapaljena a oko samog stadiona su se vodile zestoke bitke. U
srcu svakog "Manijaka" je bilo samo jedno-kada ponovo na Grbavicu. Po
reintegraciji Sarajeva stadion je zatecen u losem stanju, ali su uprava
i navijaci prionuli na posao, te je kako-tako stadion osposobljen za
utakmicu protiv "Sarajeva" na, za Sarajevo simbolican datum drugog maja
1996. Tesko je opisati izraz na licima "Manijaka" tokom te antologijske
utakmice. Mjesavina nevjerice, tuge ali i neizmjerne radosti sto su
ponovo na svojoj Grbavici.
Navijaci "Zelje" su kao i svi drugi tokom svog postojanja imali svog
vodju. Njih je tokom svih ovih godina bilo vise, ali se jedno ime ipak
vise istice od ostalih. To je rahm. Dzevad Begic-Djilda koji je
herojski poginuo prve ratne godine. Njegovo ime se danas na Grbavici
izgovara sa posebnim postovanjem.
I tako ostaju "Manijaci" na svom jugu mada je postalo nepisano pravilo
da se sa punjenjem odredjenog navijackog staza oni stariji sele na
sjever, pa tako "Zeljo" sada ima vatrenu podrsku sa obadvije strane.
Bitno je da uvijek Grbavicom odzvanja ono poznato: "Naprijed Zeljo ceto
plava…"