Welcome to BH Tribina

Robijaši

Robijasi (Celik Zenica)

Kao i svaka druga historija tako i naša kao navijača NK Čelik počinje od onog dana kada su se počeli zapisivati neki važniji datumi i događanja. Vjerovatno su neki događaji propušteni, neki možda uvelicani, ali u svakom slucaju, najbitnije je ostalo, zabilježeno, prenošeno takoreći s koljena na koljeno, i evo sada uokvireno na ovoj stranici. Naime, navijači zeničkog kluba Čelik, danas jednog od najtrofejnijih bosanskohercegovačkih klubova u BiH, "Robijaši", dobili su ime po Kazneno Popravnom Domu (KPD), koji je na područjima bivče Jugoslavije imao i pridjev najstrožijeg. Ime "Robijaši" nose od 1988 g. kada su se tadašnje vođe navijača u ugostiteljskom objektu "Šadrvan" složile da konačno navijači dobiju jedno prepoznatljivo ime zauvijek.



 Na samom početku grupa navijača koja je navijala za Čelik zvala se "Čelikovci", zatim mijenjaju svoje ime u "Smogovci" zbog svima nam poznatog smoga i nezdravih cestica koje je zbog svog neprestalnog rada "Željezara Zenica" redovno ispuštala. Poslije "Smogovaca" navijači mijenjaju ime u "Steelers", "HZČ (Huligani Zeničkog Čelika) i "Čelzi" ("i" uvijek pisano u obliku munje, sjetiće se stariji)... Bez obzira na ime, vrijeme i mjesto, navijači zeničkog Čelika su uvijek bili tu za svoj tim, bez obzira koliko on loše ili dobro igrao, što je predstavljalo i njihovu najbolju karakteristiku, još od "onda" (sto bi rekao naš narod...). Kroz historiju, znalo se dešavati da se Čelik bori za ulazak u Prvu ligu, ili cak za opstanak u istoj. I ma koliko da su važne utakmice bivale izgubljene, navijači su uvijek ostajali uz svoj tim.

 Jedan od zapamćenih datuma u analima navijača NK Čelik, ostaće i 4. oktobar 1972. godine, kada je Čelik na Bilinom Polju pred nešto više od 30.000 gledalaca savladao, kasnije puno poznatiju, italijansku Fiorentinu sa 1:0 i time osvojio Srednjoevropski Kup. Time zeničcki popularni klub ulazi i u historiju nogometa bivše Jugoslavije. Na inicijativu "Robijaša" krajem 80-tih, dobili su i svoje mjesto na istočnoj tribini stadiona Bilino Polje. Na tu tribinu se moglo ući sa popustom uz clanske karte. Malo je reći da su bili uz svoj klub samo na domacim utakmicama, jer putovali su i na sva gostovanja koja su bila omogucena. Rijetko je kada bio organizovan prijevoz, uglavnom je to bilo stopiranje auta, pa se uz silna presjedanja nekako dodje na utakmicu i time uveliča taj dogadjaj. Split, Vinkovci, Borovo, Solin, Beograd, Sarajevo su samo neki gradovi u kojima su gostovali Robijaši navijajući za crno-crveni tim... stvarajući tada zajedno sa ostalim navijačima velikih i većih klubova "kulturu navijanja" odnosno taj neki navijački trend tih godina.

 


Godina 1992. pocetak agresije na BiH, nije donosio nista dobro, i tadašnja nogometna liga se raspada, kao i sve sto je bilo "tadašnje". U svakom segmentu života, mijenjaju se bitne stavke, pa i u nogometnoj. U toku rata nije bilo mogućnosti ni za kakvo odigravanje lige. Nogomet je jednostavno stagnirao. Ljudi su se zaželjeli nogometa i Čelika. To će se desiti 1994. godine, kada NSBiH kao krovna organizacija po pitanju nogometa u Bosni i Hercegovini počinje da pokreće sportski život, znajući da je to jedini način da se razum ponovo vrati na svoje, a navijačima i igračima omogući da se nadmeću, u najmanju ruku, sportski.

 Još uvijek pod utiscima rata, željni bilo čega "normalnog", "Robijaši" ponovo stupaju u svoje redove i nastavljaju navijati za Čelik, namjerno kažem "nastavljaju", jer ustvari nikada nisu ni stali. Bilino Polje je nastavilo da zivi, u Zenicu su se ponovo počele vraćati boje, a crno-crvena je odjekivala u svoj svojoj snazi. Naime, desavalo se da su "huligani" napravili nekoliko incidenata na relaciji istok-sjever, i u svrhu bolje organizacije i atmosfere, a na inicijativu Uprave Kluba, navijači se prebacuju na južnu tribinu stadiona Bilino Polje, gdje ostaju sve do danas. Sad već svoje uobičajeno mjesto boravka Robijaši su uveličali pjesmom: "Robijaši, haj'mo s juga, Čelik nam je majka druga!"



 Sala "Doma rudara" bila je poprište osnivačke Skupštine Udruženja Građana prijatelja kluba-navijača NK Čelik, koji se po prvi puta 1999. godine organizuju na ovakav način kako bi aktivnije uzeli učešće u životu Kluba. Oko stotinu mladića sa crveno-crnim obiljezjima prisustvovalo je ovoj osnivačkoj Skupštini, među kojima su bila i dvojica bivših igrača Čelika Kemal Hafizović i Refik Bajrić. Na tom sastanku je izabran 30-člani Upravni odbor, na čijem čelu se u narednom periodu nalazio i još uvijek nalazi Asim Demiri, u ulozi predsjednika, i Osman Sirćo, kao potpredsjednik UO. Za predsjednika Nadzornog Odbora izabran je Paulin Misković, dok su Alemko Fazlagić i Idriz Demiri clanovi ovog odbora. Ovo su samo neka imena u historiji Čelika koja su doprinijela ostvarivanju jakog i cvrstog Čelika. Ovim činom navijači Čelika su uzeli i aktivnije učešće i u radu NK Čelik jer je predsjednik Udruženja navijača ujedno i član Upravnog Odbora Kluba. Godine 2001. Čelik se nakon nekih 20-tak godina ponovo pojavljuje na evropskoj sceni, u Intertoto Kupu. Prava slika nogometnog praznika bila je tih dana u Zenici. Nema načina da se riječima opiše euforija koja je zahvatila navijače u iščekivanju rezultata iz Turske. Čak je neko slučajno pronašao neki turski kanal (koji se uvijek nekako provuce do naših prostora). Brzo se frekvencija tog kanala proširila po gradu. Na našu sreću, utakmica je bila praznik i za oči i za dušu (Denizlispor - Čelik 3:5), i nakon nje, "Robijaši" su proslavljali pobjedu i prolazak u drugi krug Intertoto Kupa. Koliko nam je ta pobjeda znacila, "Robijašima", Zenici kao gradu, vidjelo se po specijalnom doceku naših nogometaša po povratku iz Turske. Grad je jednostavno ludio, ostvarivao se san koji je već dugo godina sanjan.


 Poslije ovoga je uslijedila utakmica protiv belgijskog Genta. Kao i obicno, bilo je ljudi koji su bili pesimisticni po tom pitanju, ali su opet dosli na utakmicu nadajući se "nečemu"; zatim onih koji su i previše veličali ovaj klub, i na kraju, onih najprimjetnijih i najvjernijih u svemu - navijača. Dali su sve od sebe za tu utakmicu, bili svih 90 minuta i 12-i i 13-i igrač svog Čelika, i po završetku utakmice koja je riješena u korist Čelika rezultatom 1:0, u silnoj sreći stvaralo se veliko nestrpljenje pred revanš susret. Poceo se spremati organizovani prevoz u Belgiju, ali to nije uspjelao zbog problema s vizama za Belgiju. Ipak "Robijaša" je bilo u Gentu i to u većem broju (oko 200). Iako smo izgubili, mlađi navijači će ovaj izlazak u Evropu pamtiti kao najveći evropski uspjeh kluba.